+++
Čovek je njegova vera.
(Ivan Kirijevski)
Kada vera ne postoji više kao događaj odnosa nego kao lični sistem ustanovljenih uverenja, započinje svet mnenja i bludnje mišljenja koja često narasta do mere gospodarenja ideje nad istinom. Tada ovaj karakter vere postaje njena sama suština. Tada se drugi ne susreće u autentičnosti njegovog postojanja nego kroz isključive kategorizacije gde je lično zamenjeno ideološkim i stvarno nominalnim, jer nam takve relacije obezbeđuju sigurnost sopstvene kontra-pozicije, uvek-naspram-drugog identifikovanog kao drugačijeg, inovernog, inoplemenog, stranog, neprijateljskog. Ovakav stav može biti pravilo individualne pozicije, i kolektivne, kada se ova matrica mišljenja i ponašanja ustanovi kao pravilo zajednice, odnosno princip "zajedništva". Ovaj princip vere je dalje kanonizovan, dogmatizovan, obogotvoren, a preveden u društveni i politički plan on postaje princip diskurzivne prakse koja kroz identifikacije, stigmatizacije i odnose značenja ostvaruje odnose moći, odnosno izvesnu društvenu stvarnost. "Interpretativni repertoar" ove diskurzivne prakse raspolaže karakterističnim skupom predstava i značenja. Tako se u ovoj navali mnenja "svetosavlje" ustanovljava kao kanonizovan princip pravoslavlja da bi se tako smisao pravoslavlja konstruisao na ovoj sintezi ideja (povezanost svetovne i duhovne vlasti). Crkva je, gotovo dogmatski, "narodna Crkva" i pravoslavlje "narodna vera", kao da je "narod" implicitan sadržaj suštine pravoslavlja. Ove korelacije dalje konstruišu identitete i proizvode određene verzije društvenih događaja. Tako, na primer, ovaj diskurs progovara kroz Sveti Sinod SPC kada ovaj Crkvu opisuje kao "vekovnog čuvara srpskog duhovnog bića i nacionalnog identiteta" i izražava "veliku zabrinutost za suverenitet i teritorijalni integritet države Srbije" (saopštenje SPC povodom predloga novog statuta AP Vojvodine, 6. februar 2009.). Ovde se Crkva neposredno realizuje kao parapolitička institucija zabrinuta za sudbinu svog političkog projekta, ali se ovaj projekat sprovodi kao "iskonsko pravo Crkve" i opisuje kao "briga Crkve za ono što je sudbinsko za narod i državu, kada je ugroženo samo biće naroda i države kao takve" (Mitropolit Amfilohije).
Ovaj govor i način govora su ustvari manifestacija programa društveno-političke filozofije koja svoje fundamente nastoji da utvrdi toliko "iskonski" i "izvorno" da joj nisu više dovoljne ustanove narodne običajnosti i mitologije nego ih temelji u ustanovama crkvenih dogmi. Njih je naravno nemoguće stvarno utemeljiti u dogmatskoj stvarnosti, ali je to sugestija jedne demagogije koja, stoga, svoju istinu opisuje nejasnim pojmovima i nizom fantazama (preci, potomci, zavet, sudbina, krv, jezik, ognjište, nebo, zvezde, kosti, groblja) čije zvučanje zavodi do mere da se iskaz ne može kritički rasuđivati nego nekritički i opčinjeno usvajati kao niz individualnih i kolektivnih predstava za koje su vezani najsnažniji afekti (kao strah od smrti, drugog, drugačijeg, nepoznatog, stranog, nastranog, prljavog, bolesnog, zaraznog, i osećaj krivice i projektovanje krivice na drugog). Karakterističan stil ovog govora je iživljavanje nacionalističke mitografije i poetičnih i arhaičnih zvučanja; stil koji je, uostalom, jedini moguć, jer ga je iznedrilo nadahnuće koje i postoji kroz opstajanje svojih formi. To je nadahnuće samom formom, a njeno identično i ritualizovano ponavljanje daje izvesnost njenoj sadržini odnosno izvesnost sadržajima tradicionalnih i konzervativnih ustanova. Iza tona pobožnosti i patosa stoji politički program ustvari pisan strahom od kontaminacije krvi novim genetskim kombinacijama, kontaminacije jezika stranim rečima, kontaminacije tla – tradicionalnog područja, oblasti rasprostiranja pojedine (ovde srpske) vrste – ulaskom stranih jedinki i struktura (od inoplemene krvi i sperme do stranog jezika, kulture, kapitala). Manipulisani diskurzivnom praksom, ovi strahovi bivaju iz taloga iracionalnosti aktualizovani u ključne događaje društvene stvarnosti.
Ovom agogijom se služi (ili njoj služi) Mitropolit Amfilohije kada govori: "u ovom trenutku i pred ovakvim svjedocima moramo da ujedinimo svoja srca i narodnu volju, da svi jednim ustima i jednim srcem kažemo svijetu – i ne samo ovog trenutka, nego i sjutra i preksjutra i dok nas bude bilo, i dok bude bilo i poslednjeg potomka ovoga naroda – da kažemo da je Kosovo naša zenica, da je Kosovo srce našega srca da je Kosovo naš sveti grad Jerusalim, i da se mi njega kao svoje duše i sudbine svoje ne možemo odreći, ni u ovom zemaljskom životu niti u onom Božijem neprolaznom" (beseda na molebanu, ispred Hrama Svetog Save, u Beogradu 21.2.2008.). Ovaj govor nije tek "pojedinačna greška" govornika; on je uvek, bilo da progovara kroz individualne ili kolektivne entitete, eholalija već utvrđenog govora, zablude koja je već svojstvena stanju individualne i društvene svesti; on je nadahnuti izraz tog gospodarenja ideje nad istinom. Ovim mešanjem božanskog otkrivenja i ljudskog pogrešivog mišljenja hrišćanska vera se ovde krivotvori u filetizam, jer "pravilo vere" nije više u pozivu Crkve da ljubimo jedni druge da bismo jednodušno ispovedali Oca i Sina i Svetog Duha (liturgijski poziv da budemo narod Crkve, zajednica jedne vere i ljubavi) nego u Amfilohijevom pozivu da "do poslednjeg potomka ovog naroda" ispovedamo "kosovski zavet": "moramo održati, braćo i sestre, srpske stope na Kosovu i Metohiji, mjestu strašnom na kom smo stvoreni kao narod, kao Božiji narod. Zbog toga Kosovski zavjet predaka nosimo u sebi kao predanje znajući da je izgubljeno samo ono čega se odreknemo“. U njegovoj zavodničkoj melodiji je demagoška namera da se ciljevi srpskog nacionalizma iznesu kao zavetni i crkveni ciljevi. Ovde je "narod Crkve" pervertovan u genetsku kategoriju "srpski narod", zajednicu istog genetskog koda čija se struktura ne menja vremenom (vekovima). Radi se o obožavanju biološkog lanca, onog gde jedinka do beskonačnosti proizvodi isti model, koji od biološkog postaje etičko-politički model koji uživa poziciju moralne suverenosti izuzete od etičke procene (odnosno, beskrupulozan je).
Tako je Mitropolit Amfilohije u svom obožavanju "idealnog potomstva" u stanju da Radovana Karadžića veliča kao "najboljeg sina srpskog naroda" a majku Radovana Karadžića kao „majku koja je svoj porod naučila da nema ničeg svetijeg od vere i služenja čistog obraza Bogu i svom narodu. Blago tom narodu koji ima ovakve majke.“ (Beseda na opelu Jovanki Karadžić koje je služio Mitropolit Amfilohije, 24. maja 2005.) Radovan Karadžić je opravdan u svemu – u njegovom političkom delovanju, ratnim delima i njegovoj otvoreno demonsko-magijskoj "isceliteljskoj" praksi – jer tako sledi iz političkih standarda Episkopa Amfilohija, iako ih on naziva hrišćanskim. Za njega je Radovan Karadžić autentični isihasta i iscelitelj duša i tela čiji su "lični život i lekarska praksa zasnovani na iskustvu tridesetogodišnjeg izvornog hrišćanskog molitvenog tihovanja i ispovedanja Hrista"! (Da li u njegov "lični život" i trideset godina tihovanja spadaju i godine rata u Bosni i meseci granatiranja Sarajeva? Da li u tih trideset godina tihovanja spada i 11. juli 1995? Da li njegov "lični život" ima neke veze sa smrću 8000 srebreničkih Bošnjaka? Kako se na "izvornom hrišćanstvu" zasniva zločin?)
Ovaj "interpretativni repertoar" u nameri da ustanovi odnose moći ne preže da krivotvori suštine pravednog, svetog, crkvenog, žrtvenog; naprotiv, ovo krivotvorstvo pronalazi svoj vrhunac upravo uzimajući obličja pobožnosti i predstavljajući se kao pravoslavlje. Otud ovo čudovišno iskrivljenje suštine Jevanđelja i demonsko izrugivanje duhovnoj disciplini tihovanja i Isusove molitve. Krivotvorena nadahnuća su ‘verodostojna‘ jer su ona "idealno potomstvo" pseudo-istine, pseudo-duhovnosti, pseudo-crkvenosti, pseudo-svetosti, pseudo-etike, pseudo-mudrosti, pseudo-pesništva, pseudo-intelektualizma, pseudo-nauke, pseudo-politike koji svi čine aktuelnu strukturu vlasti ideje nad istinom. Ovo skretanje uma i srca od istine i njihov sunovrat u obogotvorene ideje odvodi u raspadanje moralnog integriteta ličnosti i konačno u potpuno moralno ništavilo, demonizam, iako će se ovaj imoralizam u ovom diskursu i dalje zvati hrišćanskim moralom. Po političkim standardima ovog "svetosavlja", ratni zločinac je pravednik jer je dalatnik interesa srpskog političkog projekta i nacionalističke ideologije.
Iza prividnog dušebrižništva i pod izgovorom sveštene službe krije se besomučno iživljavanje pozicija autoriteta kao pozicija vlasti nad drugima. Iza krivotvorene hrišćanske etike krije se imoralizam i "pokoravanje čoveka sili zemaljskih pokretača, dobiti i straha" (Kirijevski). Iza obličja pravoslavne pobožnosti i "svetosavlja" stoje atavistička vera i filetizam, i politički projekat čiji su standardi "jedan jezik, jedno otačastvo i jedna država" toliko uzvišeni da zamišljamo (verujemo) da se "požrtvovanošću za njih može platiti kršenje najsuštastvenijih, najbližih obaveza" (Kirijevski). Jer ovo su standardi po kojima je Srbija Nebeska, po kojima je Srbija Velika i po kojima se genocid u Srebrenici nije dogodio.
Kada vera ne postoji više kao događaj odnosa nego kao lični sistem ustanovljenih uverenja, započinje svet mnenja i bludnje mišljenja koja često narasta do mere gospodarenja ideje nad istinom. Tada ovaj karakter vere postaje njena sama suština. Tada se drugi ne susreće u autentičnosti njegovog postojanja nego kroz isključive kategorizacije gde je lično zamenjeno ideološkim i stvarno nominalnim, jer nam takve relacije obezbeđuju sigurnost sopstvene kontra-pozicije, uvek-naspram-drugog identifikovanog kao drugačijeg, inovernog, inoplemenog, stranog, neprijateljskog. Ovakav stav može biti pravilo individualne pozicije, i kolektivne, kada se ova matrica mišljenja i ponašanja ustanovi kao pravilo zajednice, odnosno princip "zajedništva". Ovaj princip vere je dalje kanonizovan, dogmatizovan, obogotvoren, a preveden u društveni i politički plan on postaje princip diskurzivne prakse koja kroz identifikacije, stigmatizacije i odnose značenja ostvaruje odnose moći, odnosno izvesnu društvenu stvarnost. "Interpretativni repertoar" ove diskurzivne prakse raspolaže karakterističnim skupom predstava i značenja. Tako se u ovoj navali mnenja "svetosavlje" ustanovljava kao kanonizovan princip pravoslavlja da bi se tako smisao pravoslavlja konstruisao na ovoj sintezi ideja (povezanost svetovne i duhovne vlasti). Crkva je, gotovo dogmatski, "narodna Crkva" i pravoslavlje "narodna vera", kao da je "narod" implicitan sadržaj suštine pravoslavlja. Ove korelacije dalje konstruišu identitete i proizvode određene verzije društvenih događaja. Tako, na primer, ovaj diskurs progovara kroz Sveti Sinod SPC kada ovaj Crkvu opisuje kao "vekovnog čuvara srpskog duhovnog bića i nacionalnog identiteta" i izražava "veliku zabrinutost za suverenitet i teritorijalni integritet države Srbije" (saopštenje SPC povodom predloga novog statuta AP Vojvodine, 6. februar 2009.). Ovde se Crkva neposredno realizuje kao parapolitička institucija zabrinuta za sudbinu svog političkog projekta, ali se ovaj projekat sprovodi kao "iskonsko pravo Crkve" i opisuje kao "briga Crkve za ono što je sudbinsko za narod i državu, kada je ugroženo samo biće naroda i države kao takve" (Mitropolit Amfilohije).
Ovaj govor i način govora su ustvari manifestacija programa društveno-političke filozofije koja svoje fundamente nastoji da utvrdi toliko "iskonski" i "izvorno" da joj nisu više dovoljne ustanove narodne običajnosti i mitologije nego ih temelji u ustanovama crkvenih dogmi. Njih je naravno nemoguće stvarno utemeljiti u dogmatskoj stvarnosti, ali je to sugestija jedne demagogije koja, stoga, svoju istinu opisuje nejasnim pojmovima i nizom fantazama (preci, potomci, zavet, sudbina, krv, jezik, ognjište, nebo, zvezde, kosti, groblja) čije zvučanje zavodi do mere da se iskaz ne može kritički rasuđivati nego nekritički i opčinjeno usvajati kao niz individualnih i kolektivnih predstava za koje su vezani najsnažniji afekti (kao strah od smrti, drugog, drugačijeg, nepoznatog, stranog, nastranog, prljavog, bolesnog, zaraznog, i osećaj krivice i projektovanje krivice na drugog). Karakterističan stil ovog govora je iživljavanje nacionalističke mitografije i poetičnih i arhaičnih zvučanja; stil koji je, uostalom, jedini moguć, jer ga je iznedrilo nadahnuće koje i postoji kroz opstajanje svojih formi. To je nadahnuće samom formom, a njeno identično i ritualizovano ponavljanje daje izvesnost njenoj sadržini odnosno izvesnost sadržajima tradicionalnih i konzervativnih ustanova. Iza tona pobožnosti i patosa stoji politički program ustvari pisan strahom od kontaminacije krvi novim genetskim kombinacijama, kontaminacije jezika stranim rečima, kontaminacije tla – tradicionalnog područja, oblasti rasprostiranja pojedine (ovde srpske) vrste – ulaskom stranih jedinki i struktura (od inoplemene krvi i sperme do stranog jezika, kulture, kapitala). Manipulisani diskurzivnom praksom, ovi strahovi bivaju iz taloga iracionalnosti aktualizovani u ključne događaje društvene stvarnosti.
Ovom agogijom se služi (ili njoj služi) Mitropolit Amfilohije kada govori: "u ovom trenutku i pred ovakvim svjedocima moramo da ujedinimo svoja srca i narodnu volju, da svi jednim ustima i jednim srcem kažemo svijetu – i ne samo ovog trenutka, nego i sjutra i preksjutra i dok nas bude bilo, i dok bude bilo i poslednjeg potomka ovoga naroda – da kažemo da je Kosovo naša zenica, da je Kosovo srce našega srca da je Kosovo naš sveti grad Jerusalim, i da se mi njega kao svoje duše i sudbine svoje ne možemo odreći, ni u ovom zemaljskom životu niti u onom Božijem neprolaznom" (beseda na molebanu, ispred Hrama Svetog Save, u Beogradu 21.2.2008.). Ovaj govor nije tek "pojedinačna greška" govornika; on je uvek, bilo da progovara kroz individualne ili kolektivne entitete, eholalija već utvrđenog govora, zablude koja je već svojstvena stanju individualne i društvene svesti; on je nadahnuti izraz tog gospodarenja ideje nad istinom. Ovim mešanjem božanskog otkrivenja i ljudskog pogrešivog mišljenja hrišćanska vera se ovde krivotvori u filetizam, jer "pravilo vere" nije više u pozivu Crkve da ljubimo jedni druge da bismo jednodušno ispovedali Oca i Sina i Svetog Duha (liturgijski poziv da budemo narod Crkve, zajednica jedne vere i ljubavi) nego u Amfilohijevom pozivu da "do poslednjeg potomka ovog naroda" ispovedamo "kosovski zavet": "moramo održati, braćo i sestre, srpske stope na Kosovu i Metohiji, mjestu strašnom na kom smo stvoreni kao narod, kao Božiji narod. Zbog toga Kosovski zavjet predaka nosimo u sebi kao predanje znajući da je izgubljeno samo ono čega se odreknemo“. U njegovoj zavodničkoj melodiji je demagoška namera da se ciljevi srpskog nacionalizma iznesu kao zavetni i crkveni ciljevi. Ovde je "narod Crkve" pervertovan u genetsku kategoriju "srpski narod", zajednicu istog genetskog koda čija se struktura ne menja vremenom (vekovima). Radi se o obožavanju biološkog lanca, onog gde jedinka do beskonačnosti proizvodi isti model, koji od biološkog postaje etičko-politički model koji uživa poziciju moralne suverenosti izuzete od etičke procene (odnosno, beskrupulozan je).
Tako je Mitropolit Amfilohije u svom obožavanju "idealnog potomstva" u stanju da Radovana Karadžića veliča kao "najboljeg sina srpskog naroda" a majku Radovana Karadžića kao „majku koja je svoj porod naučila da nema ničeg svetijeg od vere i služenja čistog obraza Bogu i svom narodu. Blago tom narodu koji ima ovakve majke.“ (Beseda na opelu Jovanki Karadžić koje je služio Mitropolit Amfilohije, 24. maja 2005.) Radovan Karadžić je opravdan u svemu – u njegovom političkom delovanju, ratnim delima i njegovoj otvoreno demonsko-magijskoj "isceliteljskoj" praksi – jer tako sledi iz političkih standarda Episkopa Amfilohija, iako ih on naziva hrišćanskim. Za njega je Radovan Karadžić autentični isihasta i iscelitelj duša i tela čiji su "lični život i lekarska praksa zasnovani na iskustvu tridesetogodišnjeg izvornog hrišćanskog molitvenog tihovanja i ispovedanja Hrista"! (Da li u njegov "lični život" i trideset godina tihovanja spadaju i godine rata u Bosni i meseci granatiranja Sarajeva? Da li u tih trideset godina tihovanja spada i 11. juli 1995? Da li njegov "lični život" ima neke veze sa smrću 8000 srebreničkih Bošnjaka? Kako se na "izvornom hrišćanstvu" zasniva zločin?)
Ovaj "interpretativni repertoar" u nameri da ustanovi odnose moći ne preže da krivotvori suštine pravednog, svetog, crkvenog, žrtvenog; naprotiv, ovo krivotvorstvo pronalazi svoj vrhunac upravo uzimajući obličja pobožnosti i predstavljajući se kao pravoslavlje. Otud ovo čudovišno iskrivljenje suštine Jevanđelja i demonsko izrugivanje duhovnoj disciplini tihovanja i Isusove molitve. Krivotvorena nadahnuća su ‘verodostojna‘ jer su ona "idealno potomstvo" pseudo-istine, pseudo-duhovnosti, pseudo-crkvenosti, pseudo-svetosti, pseudo-etike, pseudo-mudrosti, pseudo-pesništva, pseudo-intelektualizma, pseudo-nauke, pseudo-politike koji svi čine aktuelnu strukturu vlasti ideje nad istinom. Ovo skretanje uma i srca od istine i njihov sunovrat u obogotvorene ideje odvodi u raspadanje moralnog integriteta ličnosti i konačno u potpuno moralno ništavilo, demonizam, iako će se ovaj imoralizam u ovom diskursu i dalje zvati hrišćanskim moralom. Po političkim standardima ovog "svetosavlja", ratni zločinac je pravednik jer je dalatnik interesa srpskog političkog projekta i nacionalističke ideologije.
Iza prividnog dušebrižništva i pod izgovorom sveštene službe krije se besomučno iživljavanje pozicija autoriteta kao pozicija vlasti nad drugima. Iza krivotvorene hrišćanske etike krije se imoralizam i "pokoravanje čoveka sili zemaljskih pokretača, dobiti i straha" (Kirijevski). Iza obličja pravoslavne pobožnosti i "svetosavlja" stoje atavistička vera i filetizam, i politički projekat čiji su standardi "jedan jezik, jedno otačastvo i jedna država" toliko uzvišeni da zamišljamo (verujemo) da se "požrtvovanošću za njih može platiti kršenje najsuštastvenijih, najbližih obaveza" (Kirijevski). Jer ovo su standardi po kojima je Srbija Nebeska, po kojima je Srbija Velika i po kojima se genocid u Srebrenici nije dogodio.
Tom "svetosavlju" su nepoznati, strani i nepoželjni život i smrt Srđana Aleksića, dvadesetsedmogodišnjeg Srbina iz Trebinja koji je 1993. godine stradao pošto se suprotstavio četvorici srpskih vojnika koji su mučili i tukli njegovog prijatelja Alena, Bošnjaka iz Trebinja. Srđan je odbio da se pokori silama dobiti i straha. Odbacio je kodirane konstruisane identitete i odbio zakon njihove isključivosti. Odabrao je ispunjenje "najsuštastvenijih, najbližih obaveza", onu pobudu uma i srca koja bira drugog umesto sebe. Odabrao je drugog koga su duhovni bednici i zemaljski silnici stigmatizovali kao neprijatelja. Srđana su zbog toga četvorica srpskih vojnika tukli, premlatili kundacima i izgazili, kao neprijatelja. Srđan je od zadobijenih rana pao u komu. Upokojio se nedelju dana kasnije, 27. januara, na spomen Svetog Save.
Niko nema veće ljubavi od ove, da neko položi svoj život za svoje prijatelje. (Jovan, 15, 13)
Niko nema veće ljubavi od ove, da neko položi svoj život za svoje prijatelje. (Jovan, 15, 13)
3 comments:
Ono što sam se uvek pitao, a i dalje nisam načisto, je da li oni tripuju da je to što rade stvarno skroz OK, ili pak - znaju ...
"Bejah stran i ne primiste me"
Iz jevandjelja koje sam cuo danas
sjajan text ... uf!
Post a Comment